Automobili koji su obiljezili istoriju auto-industrije (Alfa Romeo 145/146 -str.18)

Automobili koji su obiljezili istoriju auto-industrije (Alfa Romeo 145/146 -str.18)

Član
RE: Automobili koji su obiljezili istoriju auto-industrije (TOYOTA SUPRA-str.14)

Nelle_G je napisao(la):
pisao si vec o Supri prije... drug :) al' neka moze REFRESH..


Jesi li nam ista pisao o BUGATTI-ju? :)

Au moja greska, :icon_biggrin: od kako je bila ova frka na forumu vise nista ne znam sta je ostalo a sta nije, a imam sve tekstove u racunaru...
Jos sam onako na brzinu pregledao temu i opet nisam skontao supru...
Jbg nek admini brisu...

A Bugatti ce biti samo dok prikupim materijala... :icon_biggrin:
 
Član
RE: Automobili koji su obiljezili istoriju auto-industrije (TOYOTA SUPRA-str.14)

neka Supre, nije visak nikad...:)
 
Član
RE: Automobili koji su obiljezili istoriju auto-industrije (TOYOTA SUPRA-str.14)

Bugatti Type 41 - Royale
(1927-33)

<a href="http://tinypic.com?ref=zjxavk" target="_blank"><img src="http://i52.tinypic.com/zjxavk.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Kako je sredinom 20-tih godina prošlog stoljeća Ettore Bugatti sa svojim bolidima redovito osvajao trkališta širom svijeta i kako su se njegovi automobili dobro prodavali, odlučio je napraviti automobil kojim bi jednostavno «pomeo» najbolje modele proizvođača poput Rolls-Roycea, Delahaya ili Hispano-Suize. San o stvaranju takvog automobila pojavio se još 1913 godine kada je u razgovoru s jednim Englezom Ettore čuo kako ljudi (tu se misli na jedan poseban sloj ljudi) u slučaju ako žele najbolji sportski automobil kupuju Bugatti, ali u slučaju ako žele uopće najbolji automobil na svijetu kupuju Rolls-Royce. Ettore je takva razmišljanja htio svakako promjeniti.
Godine 1927 šasija je bila gotova, a za dizajn prvog modela, točnije prototipa nazvanog Torpedo bio je zaslužan Ettoreov sin, Jean.
<a href="http://tinypic.com?ref=k2dcat" target="_blank"><img src="http://i53.tinypic.com/k2dcat.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Bugatti Type 41 bio je jednostavno monstrouzan. Brojke govore sve. Obujam motora od 12.8 litara i danas drži rekord kod automobila (prototip je koristio i još veći – 14.7 litara!). Imao je duplo manje cilindara od Cadillaca V16, ali je zato razvijao snagu znatno više konja od njega, od 275 do 300. Ogroman motor su morale pratiti i ogromne dimenzije automobila. Ukupna dužina se protezala od šest do nekih šest i pol metara (ovisno o karoserijskoj izvedbi), od čega je poklopac motora gotovo 2/3 ukupne dužine, dok je visina poklopca motora od zemlje bila viša od 1.5 metra! Snaga motora bila je dovoljna da 3.2 tone težak automobil potjera preko 130 km/h, a za prijenos snage brinuo se 3-stupanjski manualni mjenjač. Dok je prva brzina bila namijenjena uglavnom pokretanju automobila na uzbrdicama, a treća je bila rezervirana za visoke okretaje, odnosno visoke brzine, druga je bila dovoljna za sve ostalo, dakle vožnju.
Sa dodatnim nazivom – Royale – jasno je kome je ovakav automobil bio namijenjen. Cjenik je bio još jasniji. Dok je super-luksuzni Rolls-Royce Phantom II koštao 1.900 funti Bugatti je samo za šasiju Royalea tražio 5.250 funti! Uz prototip Royale se do 1933 godine proizveo u još pet primjeraka. Svake godine po jedan. Prodaja je išla tako što bi se sam Ettore dogovarao sa kupcima kakav automobil žele. Tako svaki Royale ima svoju karoseriju. Iako se tu radi o zaista malom broju Royalea, svaki je prošao svoju odiseju.
Mladi Jean Bugatti zaslužan je za Coupe de Ville, znan i kao Coupe Napoleon, po mnogima najljepši Royale koji je ostao u vlasništvu Bugattija.
<a href="http://tinypic.com?ref=dnej2o" target="_blank"><img src="http://i51.tinypic.com/dnej2o.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Inače, zgodan detalj koji je krasio masku svakog Royalea bio je propeti slon. Njime je Ettore odao čast svojem preminulom bratu, Rembrandtu, talentiranom kiparu koji se specijalizirao za kipove životinja. Drugi Royale je otišao u ruke Armandu Esdersu, francuskom proizvođaču odjeće koji nije volio voziti po noći, pa je njegov Royale bio bez svjetala. Njegova izvedba nazvana Esders Convertible Royale kasnije je prodana rumunjskom kralju Karolu Drugom koji Royale i Jean Bugattije uz pomoć karoserista Bindera preinačio Royale da bude sličniji Jeanovom Napoleonu. Treći Royale kupio je 1931 godine minhenski dobrostojeći liječnik, Josef Fuchs. Po početku Drugog Svjetskog rata motor njegovog Royalea se zaledio. Iako automobil nije bio u voznom stanju išao je skupa sa svojim vlasnikom koji je morao pobjeći od nacista, od Italije preko Šangaja do New Yorka. Tamo je počeo propadati u jednom dvorištu sve dok ga za 200 dolara (!) nije kupio Charles Chayne koji će kasnije doći na moćno mjesto u GM-u. Potpuno renovira automobil i poklanja ga muzeju Henryja Forda u američkom Dearbornu, gdje i danas mami poglede i uzdahe posjetitelja. Četvrti Royale je otišao britanskom kapetanu C.W. Fosteru, a kasnije je završio kod vjerojatno najvećeg kolekcionara Bugattija, švicarskog tekstilnog industrijalca, Fritza Schlumpfa. U odluci da britanskoj eliti dokaže da od Royalea ne postoji ništa niti blizu dobro, a kamoli bolje, Ettore u Londonu predstavlja izvedbu Kellner Coupe, nazvanu po istoimenom francuskom karoseristu.
<a href="http://tinypic.com?ref=a5aq9w" target="_blank"><img src="http://i56.tinypic.com/a5aq9w.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Ettore je ovo posebno remek-djelo zadržao za sebe, a po glasinama, 1990 godine neka ga je japanska firma kupila za dvadeset milijuna dolara. Ako je to istina, Royale Kellner Coupe nosi titulu najskupljeg automobila na svijetu. Royale Double Berline de Voyage je izvedba koja je zbog desetak vlasnika vjerojatno i najpoznatija. Danas je u J. Koreji. Svaki od Royalea prolazio je kroz nekoliko karoserijskih preinaka (Coupe Weymann, Cabriolet Weinberger, Limousine Park Ward, ...), a kako bi i motori preživjeli buduća desetljeća oslabljeni su na nekih 200-tinjak KS.
Bez obzira što Ettore nije uspio s Royaleom privući kraljeve, careve, predsjednike i ostale moćnike svijeta (namjeravao ih je proizvesti barem 25) Bugatti Type 41 Royale danas svakako zauzima posebno mjesto u automobilskoj povijesti.
<a href="http://tinypic.com?ref=2qch7x4" target="_blank"><img src="http://i52.tinypic.com/2qch7x4.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Iako se karoserije više nisu izrađivale u Bugattijevim pogonima je ostalo još nekoliko Royaleovih motora. Ettore Bugatti se snašao i ponudio ih francuskoj željeznici. Da, motor iz ovog Bugattija je bio toliko moćan da je odlično poslužio čak i lokomotivama! Francuska željeznica ga je koristila sve do 1958 godine.
 
Član
RE: Automobili koji su obiljezili istoriju auto-industrije (BUGATTI ROYALE-str.14)

Ferrari Testarossa
512TR / 512M

(1984-97)

<a href="http://tinypic.com?ref=23upekn" target="_blank"><img src="http://i54.tinypic.com/23upekn.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Nakon što je Lamborghini 1966 godine pokazao sve prednosti središnje ugrađenog motora na svojoj Miuri i u Ferrariju su počeli s razvijenjem takvog koncepta. Istina, trebala im je koja godina jer tek 1973 dolazi njihov model 365 GT/4 BB sa središnje smještenim V12 motorom. Najveća novost bio je motor kod kojega je kut između cilindara iznosio 180° (tzv. ravni motor), što bi inače doprinosilo nižem težištu automobila, pa tako i boljoj stabilnosti na cesti. Kod ovog, pa tako ni kod njegovog nasljednika iz 1976 godine, modela 512 BB to ipak nije bio slučaj jer su Ferrarijevi inženjeri, ne želeći promjeniti međuosovinski razmak, motor ugrađivali iznad mjenjačke kutije. Takva konstrukcija povisila je težište automobila i zbog ne baš dobre stabilnosti ti modeli nikad nisu bili previše interesantni za auto-utrke.
Da bi se popravila upravljivost motor je morao biti modificiran što je dovelo do njegovog proširenja. Kao takav, nakon preinaka više jednostavno nije mogao stati u model 512 BB, pa nije preostalo ništa drugo već da Pininfarina skroji sasvim novi model.
Tako je prije točno 20 godina, 1984 na pariškom sajmu predstavljen jedan od najpoznatijih Ferrarijevih modela, Testarossa.
<a href="http://tinypic.com?ref=2epsta8" target="_blank"><img src="http://i53.tinypic.com/2epsta8.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
30-ak godina nakon 4-cilindričnih i 12-cilindričnih Ferrarija Testa Rossa koje su pobjeđivale na utrkama, Ferrari je odlučio oživjeti to ime. Testarossa (tal. «crvena glava») označavala je crveno obojane glave cilindara. Osim modificiranog motora zbog kojeg je auto imao širinu od skoro dva metra, s tehničke strane Testarossa je bila vrlo slična predhodnom modelu 512 BB, ali izgledom je bila nešto sasvim drugačije.
<a href="http://tinypic.com?ref=23j1z10" target="_blank"><img src="http://i52.tinypic.com/23j1z10.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Prvo čime je plijenila pažnju bili su ogromni rešetkasti bočni otvori koji su hladili 4.9-litreni V12 motor, a iza su za promjenu od uobičajenih parova okruglih svjetala bila postavljena kvadratna koja su se povezala crnom rešetkastom plastikom.
<a href="http://tinypic.com?ref=33ehmdi" target="_blank"><img src="http://i52.tinypic.com/33ehmdi.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Na cesti je bila stabilnija od svojih predhodnika, ali i dalje se obuzdavala samo uz pomoć iskusne glave i jake ruke. Ipak se tu radilo o 390 KS koji su tonu i pol tešku jurilicu do stotke ubrzavali za 5.2 sekunde i tjerali do 285 km/h ..., a elektronskih pomagala tada nije bilo. Po pitanju stabilnosti modeli 288 GTO i kasnije F40 bili su bolji od Testarosse. Tako ni ona baš kao i njeni predhodnici nije bila tražena za auto-utrke, ali je postala vrlo cijenjena kod bogatih kupaca koji su je koristili na običnim cestama. Bila je prava mjera za one kojima je Lamborginijev Countach bio preekstravagantan, a Porscheov 911 Turbo premalo ekstravagantan (čitaj: «isfuran»).
Godine 1991 Testarossa prolazi kroz prvi redizajn gdje je najveća dizajnerska novost novi prednji branik, dok se ispod lima od tada oslobađalo 428 KS.
<a href="http://tinypic.com?ref=2s85pg5" target="_blank"><img src="http://i53.tinypic.com/2s85pg5.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Promjene su donijele i sasvim novu oznaku, 512 TR. Nakon sedam godina 512 TR je donio malo svježine itekako potrebne za kakvu-takvu daljnju prodaju.
Zadnji stupanj evolucije Testarossa je doživjela 1994 godine modelom 512M (Ferrarijev «M» je oznaka za Modificato).
<a href="http://tinypic.com?ref=2rmsdjn" target="_blank"><img src="http://i51.tinypic.com/2rmsdjn.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Tim modelom stigao je novi branik koji je pratio onaj s novijega i manjega modela F355 i koji se, iskreno, nikako nije uklapao u Testarossu. Prateći nove trendove Ferrari je podižuća prednja svjetla zamjenio fiksnima prekrivenima prozirnom plastikom, a umjesto kvadratičnih stražnjih svjetala ubačena su okrugla što je ispalo dosta nespretno, da ne kažem ružno.
<a href="http://tinypic.com?ref=okqrk1" target="_blank"><img src="http://i52.tinypic.com/okqrk1.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Snaga motora narasla je na 440 KS.
Testarossa je u svom osnovnom, karakterističnom obliku i uz pomoć (ili odmoć) novih oznaka izdržala sve do 1997 godine kada ju je zamjenio novi model, 550 Maranello, ovog puta s naprijed postavljenim motorom.
Pravom i jedinom Testarossom smatra se ona koja se proizvodila do 1991 godine i pojave modela 512 TR. Takvih se ukupno proizvelo 7.177 komada. Danas, kao i prije 20 godina, Testarossa predstavlja jedan od najomiljenijih Ferrarija i najcijenjenijih sportskih automobila uopće.

<a href="http://tinypic.com?ref=14tmsfs" target="_blank"><img src="http://i56.tinypic.com/14tmsfs.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Koenig, danas jedna od najpoznatijih tjunerskih kuća proslavila se upravo sa svojom obradom Testarosse (Competition Evolution) koja je razvijala 1000 konja i jurila 370 km/h. Godina je bila 1985!
 
Član
RE: Automobili koji su obiljezili istoriju auto-industrije (FERRARI TESTAROSSA-str.14)

Ferrari 365 GTB/4 "Daytona"
(1968-73)

<a href="http://tinypic.com?ref=dc3qkm" target="_blank"><img src="http://i53.tinypic.com/dc3qkm.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
I dok je Lamborghini svojom Miurom sa središnje postavljenim motorom okrenuo jednu novu stranicu u povijesti automobilskih supersportaša, Ferrari je igrao na svoju staru, pomalo konzervativnu, ali i sigurnu kartu.
Prototip klasično koncipiranog (sprijeda motor, straga pogon) novog Ferrarija predstavljen je 1967 godine u Parizu, a godinu kasnije stiže i cestovna izvedba.
Od samog pojavljivanja pa do danas, ovaj Ferrari je poznat pod nazivom Daytona, ali zanimljivo je da Ferrari nikad nije službeno prihvatio taj naziv. On je bio 365 GTB/4, a američki novinari su bili ti koji su novi model "prekrstili" u Daytona. Razlog je bila Ferrarijeva velika pobjeda (prvo, drugo i treće mjesto) 1967 godine u utrci "24 sata Daytone".
<a href="http://tinypic.com?ref=avspio" target="_blank"><img src="http://i55.tinypic.com/avspio.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Za lijep i u ono doba vrlo moderan dizajn zaslužan je, a tko drugi već "kućni" dizajner Pininfarina.
<a href="http://tinypic.com?ref=2ci8cwp" target="_blank"><img src="http://i53.tinypic.com/2ci8cwp.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a> <a href="http://tinypic.com?ref=2lvmq0k" target="_blank"><img src="http://i51.tinypic.com/2lvmq0k.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Čiste linije, podižuća svjetla, dugačka hauba, kabina s dva sjedala i kratki stražnji kraj još su jednom tog talijanskog majstora dizajna dokazale kao ponajboljeg dizajnera sportskih automobila.
Što se dizajna tiče, joč samo da spomenem velike prednje žmigavce koji su Daytonu napravili jednim od najprepoznatljivijih Ferrarija uopće. Za izradu karoserija brinula se Scagliettijeva tvornica u Modeni.
Ispod haube se nalazio 4.4-litreni V12 motor snage 352 konja. Ovjes je bio neovisan na obje osovine, a za snažna kočenja su se brinula četiri diska. Sve to uz vrlo aerodinamičnu liniju Daytoni je omogučilo vrlo dobru stabilnost pri visokim brzinama što nije bio slučaj s prethodnikom, modelom 275 GTB/4. Na kraju, s 280 km/h maksimalne brzine i ubrzanjem od 5.6 sekundi do stotke Daytona je u svoje vrijeme predstavljala i najbrži cestovni bolid. Početkom 70-ih trkače Daytone su stizale i do 321 km/h, ali zbog nekonkurentnih kočnica u Le Mansu i ostalim važnim utrkama nisu bile pobjednice.
Zbog američkog zakona o transportu (!?) Daytone se na njihovom tržištu nisu smjele prodavati sa podižućim svjetlima, pa su takva zamjenila fiksna, pokrivena prozirnom plastikom.
<a href="http://tinypic.com?ref=2na1dok" target="_blank"><img src="http://i53.tinypic.com/2na1dok.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Godine 1969 u Frankfurtu je predstavljena i izvedba sa sklopivim krovom naziva 365 GTS/4 koja danas predstavlja dragulj najvećeg sjaja za kolekcionare.
<a href="http://tinypic.com?ref=33jsr3r" target="_blank"><img src="http://i54.tinypic.com/33jsr3r.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Naime, do 1973 godine proizvedeno je tek nekih 130 primjeraka otvorene Daytone, a te iste godine stala je i proizvodnja kupea. Oko 1.350 proizvedenih primjeraka kupea jamče "nešto lakšu" nabavu na dražbama.
 
Član
RE: Automobili koji su obiljezili istoriju auto-industrije (FERRARI DAYTONA-str.14)

De Tomaso Mangusta

(1967-71)

<a href="http://tinypic.com?ref=20pwtfq" target="_blank"><img src="http://i54.tinypic.com/20pwtfq.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Kraljevska kobra svojim će ugrizom ubiti gotovo svako biće. Pa opet, i tu opaku otrovnicu lako zašamara, sažvače i ispljune simpatično zvijerce, mungos. A upravo je mungos ili na talijanskome Mangusta bio naziv drugog De Tomasovog cestovnog bolida. Simboličan naziv nije slučajan.
<a href="http://tinypic.com?ref=1zcil2q" target="_blank"><img src="http://i52.tinypic.com/1zcil2q.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Alejandru de Tomasu, Argentincu (mama Talijanka) koji je svoju tvrtku utaborio u talijanskoj Modeni, odmah uz Ferrari i Maserati, obećano je od strane američkog Forda da će on biti zadužen za razvoj moćnog sportskog automobila, i to za velikog Fordovog vozača i inženjera Carrolla Shelbyja. Negdje usred razvoja tog automobila kojeg je De Tomaso razvijao u suradnji s dizajnerskom kućom Ghia i, naravno, s Fordom koji je osigurao motor, Carroll Shelby je okrenuo ploču i odustao od De Tomasovih usluga. Britanski AC mu se činio boljim izborom za njegove ideje, pa je njihov model na zalasku, Ace, opremio moćnim Fordovim motorom, doradio potrebnim modifikacijama i stvorio svoj supermobil – Cobru. Danas mu svi mogu reći hvala na tome, ali početkom 60-tih godina prošlog stoljeća Alejandro mu nije imao ništa lijepoga za reći, a kamoli zahvaliti. U to vrijeme Giorgetto Giugiaro, tada glavni dizajner u Ghiji, nacrtao je za Iso super-sportski automobil sa središnje smještenim motorom, ali ta talijanska tvrtka ga nije prihvatila. Kako je Giugiaro nacrtao i sve, u biti dva prethodna De Tomasova automobila, Vallelungu (prvi cestovni De Tomaso) i nesuđeni Shelbyjev bolid kodne oznake 70P (ostao kao prototip), logično je da su nakon Isa koji je odustao od tog projekta, nacrti završili kod De Tomasa. Argentinac je hrabro krenuo u razvoj novog automobila s namjerom da pokaže Shelbyju da je pogriješio što se umjesto njegovog modernog djela odlučio za tamo neki starinski Ace. Njegovu Cobru pojest će Mangusta. Pa... dobro, on je tako htio, a sad to što je Cobra postala jedan od najslavnijih sportskih automobila u povijesti... to je tada malo tko mogao pretpostaviti. Ali visoka mjesta u povijesti automobila ovdje ne dobiva samo Cobra. Iako po mnogočemu nikako dorasla Cobri, danas zaboravljena Mangusta sigurno spada u klub najljepših sportskih automobila u povijesti. «Brutalna» ljepotica, ili ljepotan, kako hoćete. Taj automobil izgleda jednostavno predobro.
<a href="http://tinypic.com?ref=2hda7w7" target="_blank"><img src="http://i51.tinypic.com/2hda7w7.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Predstavljen 1966 godine na salonu u Torinu De Tomaso Mangusta je u proizvodnju krenuo godinu kasnije. Za europske kupce De Tomaso je namjenio 4.7-litreni Fordov V8 motor snage 305 konja (250 km/h, 7 sek. do stotke), dok je za plodnije američko tržište Mangusta bila opremljena većim 5-litrašem iste marke, ali snage smanjene na ekološki prihvatljivijih 230 konja.
Fantastičan dizajn s agresivnim prednjim dijelom, rebrastim otvorima za hlađenje motora iza bočnih prozora, te veliki i do tada neviđeni poklopac motora koji je bio podijeljen po sredini, te se otvarao u stilu galebovih krila izazvao je pravu senzaciju i stare-nove domaće veličine poput Ferrarija, Maseratija i Lamborghinija počele su strahovati od nove konkurencije.
<a href="http://tinypic.com?ref=34g7rpe" target="_blank"><img src="http://i54.tinypic.com/34g7rpe.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a> <a href="http://tinypic.com?ref=2h5sbhj" target="_blank"><img src="http://i51.tinypic.com/2h5sbhj.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a> <a href="http://tinypic.com?ref=206etc9" target="_blank"><img src="http://i55.tinypic.com/206etc9.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Za ukus Ferrarija možda je izgled Manguste bio malo prebrutalan, čak i za Maserati, ali siguran sam da bi Ferruccio Lamborghini bio itekako sretan da je tako izgledao jedan njegov model. Gandinijeva Lamborghini Espada kopirala je prednji dio Manguste, ali je ispala puno pitomije.
Na De Tomasovu nesreću Fordovi pouzdani agregati i odličan Giugiarov dizajn bili su i jedini aduti Manguste. Vozna svojstva, na kraju ipak najbitnija stavka kod sportskih automobila, bila su daleko od očekivanih kod ovakve vrste automobila. Najveći problem predstavljao je pretežak stražnji kraj gdje su se smjestili težak, potpuno željezni V-osmak i mjenjačka kutija, a da stvar bude gora prednji poklopac je bio od laganog aluminija. Takva konstrukcija rezultirala je sa 68% ukupne težine (1.350 kg.) na stražnjoj osovini gdje su se na krajevima nalazile veće od prednjih, ali za ovakav automobil ipak pretanke gume (225/15). Na ravnim dionicama se Mangusta ponašala još i donekle dobroćudno, ali u zavojima je zato vozač bio na pravim mukama. Bilo je u to vrijeme još supermobila koji su zbog laganog prednjeg kraja imali probleme s upravljivošću (Miura), ali kod Manguste je to bilo preizraženo. Tomu je kumovala i nešto «mekša» šasija koja je korijene vukla od Vallelunge. Osim toga, u kabini je bilo jako tijesno, bučno i vruće, a sjedala se nisu dala namještati – nimalo ugodno. Stvari bi tek malo poboljšala dodatna oprema poput klima-uređaja i el. prozora.
Šteta. Da je Alejandro sa svojim inženjerima malo bolje poradio na konstrukciji Manguste bio bi to znatno bolji i konkurentniji automobil koji bi sigurno prošao bolje i na tržištu. Ovako, morao se zadovoljiti tek brojnim pohvalama na račun izgleda. Inače, De Tomaso je otkupio Ghiju 1967 godine, ali kako je zarada na Mangustama bila manja od očekivane, već 1970 godine Ghia odlazi pod okrilje Forda gdje je i danas.
<a href="http://tinypic.com?ref=2mcdfdl" target="_blank"><img src="http://i51.tinypic.com/2mcdfdl.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Pred kraj svog života, Mangusta je dobila novo lice s polupodižućim jednostrukim svjetlima, ali to nije pomoglo prodaji. Do 1971 godine, kada na scenu stupa Pantera, proizveden je 401 primjerak prekrasne Manguste. Od toga, 120 ih je završilo u Europi.
 
Član
RE: Automobili koji su obiljezili istoriju auto-industrije (DE TOMASO MANGUSTA-str.15)

Audi 100
100 Coupe S

(1968-76)

<a href="http://tinypic.com?ref=2zqsok3" target="_blank"><img src="http://i55.tinypic.com/2zqsok3.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Pod kontrolom Volkswagena Audi je od početka (´66.) predstavljao marku koja je koncern trebala uvesti u klub nešto luksuznijih, pa tako i više cijenjenih njemačkih proizvođača. Tako je negdje između «narodnog automobila» i Mercedesa bio i prvi Audi 100, predstavljen 1968 godine.
<a href="http://tinypic.com?ref=s5gutt" target="_blank"><img src="http://i54.tinypic.com/s5gutt.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Velika limuzina je nakon ere «dvotaktnog» DKW-a i prvog pravog poslijeratnog Audija, modela 72 iz 1965., na najbolji način najavila svijetlu budućnost tvrtke.
Jednostavna tehnika, dobra oprema, moderan dizajn, kvalitetan motor i podvozje, te poštena cijena bili su uvjeti koje je Audi 100 u potpunosti ispunio. Vrlo aerodinamična i skladna karoserija privlačila je i u 2-vratnoj, i u 4-vratnoj izvedbi, interijer je izgledao bogato, a prostora je bilo napretek.
<a href="http://tinypic.com?ref=v5d63s" target="_blank"><img src="http://i52.tinypic.com/v5d63s.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Nova limuzina se već na prvi pogled činila sigurnom. Disk-kočnice na prednjim kotačima i čvrsto, može se reći i sportsko podvozje, taj dojam su samo potvrđivale. Agregat obujma 1.8 litre razvijao je, ovisno o izvedbi, 80, 90 ili 100 konja koji su snagu na cestu prenosili preko prednje osovine, što je u ono vrijeme bilo potpuno neuobičajeno kod njemačkih limuzina ove klase. Po pitanju upravljivosti Audi 100 je oduševljavao kombinirajući sportsku vozljivost i visok stupanj udobnosti. Zanimljiva je bila ručica 4-stupanjskog ručnog mjenjača koja se nalazila ispod stupa upravljača. Na kraju, cijenom od 8.900 DM bliži je bio Opel Rekordu nego Mercedesu 200 (W115). Istina, tu se radilo o osnovnom modelu, ali i bogato opremljena LS izvedba nije prelazila granicu od 10.000 DM. Čak malo slabije opremljen konkurentni Mercedes još uvijek je tražio 1.500 DM više, ali ipak, Mercedes je Mercedes, a tada je ta uzrečica bila itekako na mjestu.
Automobil bez mane? Pa gotovo da je Audi 100 bio takav. Gotovo jer problema je bilo s ispušnim sustavom koji je zbog svoje predimenzioniranosti jako zagrijavao prtljažni prostor. Rješenje je stiglo skoro u obliku dodatne izolacije.
Prodaja limuzine je krenula vrlo dobro što je glavnom inženjeru, koji je i bio najzaslužniji za Audijev skok među najbolje, dr.Ludwigu Krausu, dalo dodatnog elana da «svoju» tvrtku dokaže i na polju luksuznih GT-a. Tako je prvo 1969 godine u konceptnom, a zatim godinu kasnije i u serijskom obliku predstavljen Audi 100 Coupe S, kupe na bazi limuzine.
<a href="http://tinypic.com?ref=2qbhqx4" target="_blank"><img src="http://i54.tinypic.com/2qbhqx4.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a> <a href="http://tinypic.com?ref=11j12ew" target="_blank"><img src="http://i56.tinypic.com/11j12ew.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Iako je automobil sprijeda pomalo podsjećao na Fiatov Dino, a straga na Maseratijev Ghilbi, plijenio je pažnju lijepom i elegantnom «fast-back» linijom. Automobil je bio opremljen svime što je Audi u to vrijeme mogao ugraditi, a malo povećani motor (1.9L) snage 115 konja (od ´71. 112 KS) osiguravao je vrlo pristojne performanse (185 km/h, 11 sek. do 100 km/h). Skraćeni međuosovinski razmak (-11.5 cm.) donio je ukupno manju duljinu naspram limuzine, ali i još bolja vozna svojstva. Kvalitetom, dizajnom i opremom Audijev kupe se sasvim ravnopravno mogao mjeriti s najboljim GT-ima. To su ipak prije svih znali Audijevi čelnici koji su to dobrano i naplaćivali. Tako je već u startu Audijev kupe nailazio na slab odaziv boljestojećih kupaca.
Za razliku od kupea, limuzina je prolazila odlično. Godine 1971, kako bi se više naglasio sportski karakter, snaga od 100 konja postaje minimalna u ponudi, stiže top-izvedba GL s motorom iz Coupea, a u opciji se između ostaloga nalazi i 3-stupanjski automatski mjenjač s ručicom ugrađenom klasično, na pod između sjedala.
Volkswagen je tada u vlasništvu imao i NSU, pa su jasna eksperimentiranja Audijevih inženjera s rotacionim motorom kakav se nalazio u NSU-u Ro80. Jasno, vidjevši kakva je sudbina zbog takvog motora zatekla Ro80, ali i cijeli NSU, takav motor nije završio u Audijevom «admiralskom brodu».
Nakon promjena u motorizaciji Audi 100 je u 1974 godinu ušao vidno redizajniran.
<a href="http://tinypic.com?ref=6eg500" target="_blank"><img src="http://i55.tinypic.com/6eg500.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Uglatija maska s dva para okruglih svjetala umjesto trapezoidnih, te veća stražnja svjetla bile su najveće vanjske novosti, dok je od ostalih novosti najzapaženiji bio veći stupanj opremljenosti (straga integrirana maglenka, brisač s brzinama, ručica mjenjača kod svih izvedbi napokon na uobičajenoj poziciji, a tu se našla i VW-ova servisna utičnica za računalnu dijagnozu).
<a href="http://tinypic.com?ref=hrk4du" target="_blank"><img src="http://i56.tinypic.com/hrk4du.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Naftna kriza ipak nije dopustila da obnovljena 100-tka nastavi s prijašnjim dobrim prodajnim rezultatima. Tu nije pomogao ni novi bazni model s nešto štedljivijim 1.6-litrenim motorom od 85 KS. Ferdinand Piech, koji je 1973 godine naslijedio dr. Krausa, nije bio posebno zabrinut jer je, kao prvo, kriza zahvatila sve konkurentne proizvođače, a kao drugo, Audi 100 je napravio i više nego dobar posao. U osam godina se proizveo u gotovo 800 tisuća primjeraka, velikom većinom u 4-vratnoj izvedbi, a tu se našlo i nešto više od 30 tisuća Coupea koji su još dodatno podizali imidž marke.
Već prvom 100-tkom Audi se postavio na mjesto «visoke» marke. Sljedeće generacije uspješno su nastavile prenositi njene vrijednosti.
 
Član
RE: Automobili koji su obiljezili istoriju auto-industrije (AUDI 100/100 COUPE S-str.15)

Alfa Romeo Tipo 33 Stradale
(1967-69)

<a href="http://tinypic.com?ref=288p3ch" target="_blank"><img src="http://i54.tinypic.com/288p3ch.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Prije Drugog Svjetskog rata Alfa Romeo je bila jedna od najcijenjenijih automobilskih tvrtki. Njihovi bolidi su konstantno osvajali trkališta, a kako bi se svijetu pokazalo da je i nakon rata na vrhu, Alfa dvije godine za redom osvaja novoosnovano prvenstvo Formule 1 (1950./1951.). Nakon podsjetnika – tko je najbolji – uprava Alfe (državna) odlučuje kako je vrijeme da se počne sa proizvodnjom cestovnih, što masovnijih automobila. Iako se odustalo od Formule 1, Alfa se i dalje sa trkačim izvedbama cestovnih modela pojavljivala i ostavljala traga na raznim trkalištima. Sredinom 60-tih godina krenulo se u razvoj bolida kojim bi se Alfa vratila na najvažnija natjecanja. Osim te trkače izvedbe, naziva Tipo 33, Alfa, točnije njezin sportski odjel, Autodelta, razvila je i jedan od sigurno najljepših sportskih automobila svih vremena, njenu cestovnu izvedbu, Tipo 33 Stradale.
<a href="http://tinypic.com?ref=24zfx1i" target="_blank"><img src="http://i53.tinypic.com/24zfx1i.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Ovaj prekrasan primjerak talijanskog dizajna kreirao je Franco Scaglione, slobodnjak koji je prije radio za Bertone. Pri predstavljanju u Torinu, 1967 godine, obline i valovite linije njegove Alfe ostavljale su sve prisutne bez daha, baš kao i 8C Competizione 40-tak godina kasnije. Tipo 33 Stradale prvi je (malo)serijski automobil koji je imao krilna, tzv. «leptir-vrata».
<a href="http://tinypic.com?ref=2yudj5u" target="_blank"><img src="http://i56.tinypic.com/2yudj5u.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Koncept je to koji su kopirali rijetki, ali itekako poznati super-sportaši (McLaren F1, Ferrari Enzo, Saleen S7). Da vizualni dojam ostane još jači Scaglione je bočne prozore rastegnuo kroz cijelu gornju polovicu vrata, odnosno na krov. Uz to, ispod stražnjeg prozora pucao je pogled na motor, prvi i do danas posljednji središnje ugrađen kod jedne Alfe.
<a href="http://tinypic.com?ref=2cf5eon" target="_blank"><img src="http://i55.tinypic.com/2cf5eon.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Da je stvorena iz trkače 33-ojke bilo je jasno po svakom detalju – V8 motor od lake legure obujma dvije litre, 6-brzinski mjenjač, aluminijska šasija, karoserija od pojačane stakloplastike, «trkači» ovjes, ventilirajuće disk-kočnice (prva Alfa s takvima). Lagani materijali (ukupno 700 kg.) i snaga 230 konja koja se oslobađala sve do visokih 8.800 okretaja u minuti rezultirali su ubrzanjem do 100 km/h za manje od šest sekundi, dok je maksimalna brzina iznosila 260 km/h, čime je Tipo 33 Stradale predstavljao jedan od najbržih automobila tog vremena.
<a href="http://tinypic.com?ref=2m3pvdu" target="_blank"><img src="http://i52.tinypic.com/2m3pvdu.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Fenomenalan dizajn i trkače gene Alfa je papreno naplaćivala. Tada su skupi automobili koštali oko 3.000 dolara. Cijena cestovne 33-ojke je iznosila 17.000 dolara. Upravo je (pre)visoka cijena glavni razlog što se ova Alfa u dvije godine proizvela u tek 14 primjeraka.
<a href="http://tinypic.com?ref=29pvti0" target="_blank"><img src="http://i55.tinypic.com/29pvti0.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Kasniji primjerci su se u detaljima (svjetla, usisnici zraka, ...) razlikovali od prvih.
<a href="http://tinypic.com?ref=rblaph" target="_blank"><img src="http://i55.tinypic.com/rblaph.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Proizvele su se još i četiri «ogoljele» izvedbe koje su za svoje vizije naručili poznati dizajneri-karoseristi (Pininfarina, Bertone, ItalDesign).
Danas, osim u Alfinom muzeju, postoji tek nekoliko preživjelih primjeraka ove prekrasne skulpture na četiri kotača.
 
RE: Automobili koji su obiljezili istoriju auto-industrije (ALFA TIPO 33 STRADALE-str.15)

;) Jao ljepote ove, nema riječi da se opiše karizma, mističnost i izgled ovog auta. ;)
 
Član
RE: Automobili koji su obiljezili istoriju auto-industrije (ALFA TIPO 33 STRADALE-str.15)

BMW Isetta
Isetta 600

(1955-62)

<a href="http://tinypic.com?ref=2r7x6r5" target="_blank"><img src="http://i53.tinypic.com/2r7x6r5.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Poslijeratno razdoblje pokazalo je Njemačku kao jedno veliko gospodarsko čudo. Točnije, tu se radi o Zapadnoj Njemačkoj jer je Sovjetskom Savezu «dodijeljena» Istočna Njemačka krenula nešto sporijim, «socijalnijim» ritmom. Demokratija, sviježi strani kapital i velika potreba za gospodarskim oporavkom nakon ratnih razaranja stvorilo je najvažniju i konstantno rastuću radničku klasu. Volje za radom nije nedostajalo, ali plaće radnika su još bile niske, a potrebe su bile iste kao i u ostatku Europe. Jedno od sanjanih potreba je bilo i prijevozno sredstvo s krovom nad glavom. Narodni automobil u obliku Bube je bio tu, ali koliko god bio povoljan, još uvijek je mnogima bio nedostupan. I onda, tu je bio BMW koji je gubitkom tvornice u istočnonjemačkom gradu Eisenachu izgubio i proizvodnju automobila. Državnim novcem izgrađeni su novi pogoni i novi automobil (501) koji je vratio BMW na automobilsku scenu. Ta limuzina se pokazala vrlo dobrom, ali velikoj većini ipak preskupa, pa neke dobiti za BMW i nije bilo. Do zarade se tada moglo samo proizvodnjom jeftinog automobila za mase, ali za sam razvoj jednog takvog trebalo je još novaca, a toga je bilo sve manje. Bavarci su morali držati i do nekadašnjeg velikog ugleda, pa troše novac i na razvoj modela 507, prestižnog elegantnog roadstera kojim kreću na tržište sunčane i bogate Kalifornije.
Godine 1954 rješenje za proizvodnju jeftinog automobila pronašao je zastupnik BMW-a za Švicarsku, C.A.Drenowatz. On je na ženevskom salonu primjetio Isettu, neobičan «obučeni motocikl» talijanskog proizvođača Isomoto u kojem je vidio veliki potencijal.
<a href="http://tinypic.com?ref=16hkp4h" target="_blank"><img src="http://i55.tinypic.com/16hkp4h.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Švicarac o čudnovatom i vrlo zanimljivom vozilu javlja Bavarcima koji zatim u Ženevu žurno šalju glavnog inženjera, Eberharda Wolffa i stvari su se jednostavno dobro poklopile. Vlasnik Isomota, Renzo Rivolta, na domaćem tržištu nije bio ozbiljno shvaćen. Njegova Isetta je već u startu izgubila sve šanse pored Fiata 500, pa neke volje za proizvodnjom koja bi samo crpila novac nije bilo. Umjesto toga BMW-u je za 50 milijuna lira prodao licencu i kompletni alat za prešanje karoserije Isette. Tako je na prilično jeftin način BMW došao do svojeg «narodnog automobila».
Njemačka Isetta predstavljena je 1955 godine, nakon što su je pedantni Nijemci tehnički dotjerali.
<a href="http://tinypic.com?ref=2wrdwtx" target="_blank"><img src="http://i52.tinypic.com/2wrdwtx.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
U šarmantan talijanski dizajn se nije previše diralo. Automobil je bio zaista čudan. Nadimak «kotrljajuće jaje» je bio na mjestu jer je Isetta oblikom zaista podsjećala na tako nešto. U 2.3 metra duljine našlo se mjesta za jednu 1.18 metara široku klupicu na kojoj su se mogle smjestiti dvije odrasle osobe i eventualno jedno dijete. Osim što je bila tako neobično jajasta Isetta je imala skraćenu stražnju osovinu ispred koje se našao 1-cilindrični motor obujma 247 kubika, preuzet iz BMW-ovog motocikla R25/2.
<a href="http://tinypic.com?ref=2ish0n8" target="_blank"><img src="http://i56.tinypic.com/2ish0n8.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Ipak, najneobičnija su bila jedina vrata na Isetti koja su se nalazila sprijeda tako da se otvaranjem cijelog prednjeg dijela u stranu pomicao i upravljač, oslobađajući prostor za ulazak u «avionski» ostakljenu kabinu. Osim velikih prozora dojam prozračnosti je davao i platneni šiber. Za prtljagu nije bilo druge nego naručiti nosače koji su se ugrađivali na stražnji dio automobila.
Iako sužene stražnje osovine i kratkog međuosovinskog razmaka, Isetta se zbog idealno smještenog motorčića snage 12 konja i težine od tek 350 kg. u vožnji ponašala vrlo agilno i sigurno, a njemačka mehanika je donijela kvalitetu i pouzdanost. Koliko su takva svojstva bila bitna pokazali su rezultati s utrka gdje je malo limeno jaje nerijetko pobjeđivalo mnogo jače automobile velike reputacije.
Brzina od 85 km/h do kojih je trebala gotovo puna minuta očito nije bila toliko važna.
<a href="http://tinypic.com?ref=4tocgl" target="_blank"><img src="http://i54.tinypic.com/4tocgl.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Kada se pojavila na tržištu, Isetta je bila osjetno jeftinija od Bube (2.580 naspram 3.950 DM), pa je već prve godine s traka sišlo preko 11 tisuća primjeraka, što je za BMW bio vrlo dobar rezultat. Iduće, 1956 godine, u ponudi se našao i motor od 298 kubika (13 KS), a uz poznati «Standard» stigla je i nešto drugačija «Export» izvedba.
<a href="http://tinypic.com?ref=2hyb8r5" target="_blank"><img src="http://i54.tinypic.com/2hyb8r5.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Izvana se razlikovala po kliznim bočnim prozorima i širem prednjem braniku, dok su s tehničke strane najviše promjena prošli podvozje i ovjes, pa je tako vožnja postala nešto udobnija. Ova modernizirana izvedba bila je 260 maraka skuplja od osnovne, što je i dalje bilo vrlo povoljno. Takva Isetta se našla i na američkom tržištu gdje je kod brojnih zvijezda doživljena kao zanimljiva avangardna igračka.
Isetta se dobro prodavala, ali tek je njena produžena izvedba za četvero donijela toliko željenu dobit za Bavarce. Ta produžena izvedba bila je BMW Isetta 600 iz 1957 godine.
<a href="http://tinypic.com?ref=2gx0cxc" target="_blank"><img src="http://i55.tinypic.com/2gx0cxc.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Iako se dizajnom bazirala na običnoj Isetti, zbog druge klupe stražnji kotači su bili više razmaknuti, a za pristup njoj dodana su jedna bočna vrata. Iako i dalje neobična, ovakva Isetta više je nalikovala uobičajenim automobilima. Više mjesta i nešto jači motor (dva cilindra, 19.5 KS) od nje je već 1958 godine učinilo najprofitabilniji BMW-ov proizvod i bilo je jasno da vrijeme originalne Isette lagano prolazi. Standard radnika je iz godine u godinu rastao, pa se sve lakše moglo uštedjeti i za Bubu. Uvidjevši to, u BMW-u su brzo reagirali i 1959 godine predstavili potpuno novi i povoljni model 700 koji je tada zamjenio Isettu 600.
<a href="http://tinypic.com?ref=2resav6" target="_blank"><img src="http://i56.tinypic.com/2resav6.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Iako je bilo jasno da su mikro-automobili u zalasku obična Isetta (od 1957 samo kao 300 Export) se nastavila proizvoditi do 1962 godine, cijelo vrijeme predstavljajući jedno od najjeftinijih nadkrivenih gradskih vozila. Ukupno se proizvelo 96.996 Isetta, od čega je skoro 13 thiljada završilo na američkom tlu i još 64.732 Isetta 600. Koliko god se danas (a i tada) ovaj automobilčić činio smiješnim ostaje činjenica da je upravo on nakon rata postavio danas veliki BMW na noge.
 
Član
RE: Automobili koji su obiljezili istoriju auto-industrije (BMW ISETTA-str.15)

Maserati Biturbo
(1981-97)

<a href="http://tinypic.com?ref=29ayvyb" target="_blank"><img src="http://i53.tinypic.com/29ayvyb.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Godine 1981 talijanski proizvođač sportskih automobila, Maserati, predstavio je svoju prvu manju limuzinu kojom je tadašnji vlasnik, De Tomaso, krenuo u oživljavanje te slavne marke.
Danas gledano, Maserati Biturbo predstavlja jedan od najvažnijih tvrtkinih modela jer iz njega su u sljedeće gotovo dvije dekade konstruirani svi Maseratijevi modeli.
Kockasti izgled tek 4.15 metra dugog Maseratijevog kupea sasvim se uklapao u početak 80-tih i to pogotovo na američkom tlu gdje mekane fluidne linije niti danas nisu omiljene. Da se Biturbo i razvijao prvenstveno za razmažene američke kupce pokazivala je i bogato uređena unutrašnjost (koža, drvo, elektronika).
<a href="http://tinypic.com?ref=ajxxxj" target="_blank"><img src="http://i51.tinypic.com/ajxxxj.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Na početku Biturbo je koristio dvolitreni V6 motor s dva turbo-punjača (kako mu i sam naziv govori) snage 182 konja, a tu je bila i «nabrijana» izvedba S koja je razvijala 205 KS.
«Kompaktni» Maseratiji pružali su vrlo dobra ubrzanja i pristojne brzine (7.5/8 sek od 0-100 km/h i 215/220 km/h), te «zabavnu» upravljivost koja je zahtjevala nešto iskusniju ruku (na mokrome vrlo iskusnu).
Dvije godine kasnije stiže Biturbo s većim 2.5-litrenim motorom (2500 - 190/196 KS). Prodaja je krenula odlično, a kako je i planirano, velika većina završavala je u SAD-u. Bio je to znak za daljnje širenje palete modela, pa ubrzo stiže četverovratna izvedba (425, kasnije se pridružuje i slabiji 420), a 1984 godine se predstavlja i «bezkrovni» 228 Spyder koji je isto poput kupea dolazio sa dva motora, s tim da mu je međuosovinski razmak bio skraćen na 2.4 metra (-11 cm).
<a href="http://tinypic.com?ref=mlgm61" target="_blank"><img src="http://i52.tinypic.com/mlgm61.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a> <a href="http://tinypic.com?ref=2hyhvkw" target="_blank"><img src="http://i54.tinypic.com/2hyhvkw.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Spyder je bio kao stvoren za vožnju pod kalifornijskim suncem, a to je bio jedan od glavnih razloga zašto je već sljedeće godine samo u SAD-u prodano 6.000 Maseratijevih vozila. Za usporedbu, u godinama prije Biturba diljem svijeta se prodavalo tek par stotina Maseratija.
Godine 1986 Talijani odlučuju na bazi Biturba ponuditi i luksuzniji model 228 sa nešto većim međuosovinskim razmakom (+8.6 cm), te većim 2.8-litrenim motorom (255 KS) koji je predstavljao neku vrstu Quattroporteovog nasljednika. Ipak, premala razlika i previsoka cijena u odnosu na osnovne kupee rezultirala je sa tek 469 prodanih primjeraka u šest godina.
Karif (´88.) je bio poseban, ekskluzivan kupe koji se proizveo u tek 230-tak komada.
<a href="http://tinypic.com?ref=2cn7d46" target="_blank"><img src="http://i51.tinypic.com/2cn7d46.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Biturbo je u svojoj kupe, limuzinskoj i Spyder izvedbi sljedećih godina prolazio kroz daljne modifikacije i blage redizajne (222, 222 SE, 2.14, 422, 4.18, Spyder 2.8, Karif, ...), a na kraju, sredinom 90-tih, kada su s tehničke strane Maseratiji bili već zastarjeli, pa tako i slabo prodavani, paleta se smanjila na modele Ghilbi (V6, 284 i 306 KS), Shamal (V8 325 KS), a 1996 godine stigao je i posljednji model koji je, iako podosta moderniziran, kao platformu koristio stari Biturbo. Riječ je o pretposljednjem modelu Quattroporte (V6 i V8) koji nakon Fiatovog preuzimanja (koji Maserati stavlja pod okrilje Ferrarija) prolazi kroz daljnju modernizaciju, pa ga se u neku ruku može izdvojiti kao poseban model. Najmonstrouznija izvedba je bio Shamal, prekrasan primjerak automobilske industrije kojeg je dizajnirao slavni Marcello Gandini (Lamborghini Countach, ...).
<a href="http://tinypic.com?ref=2clxef" target="_blank"><img src="http://i51.tinypic.com/2clxef.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Performansama je stavljao Maserati gdje mu je mjesto – u klub najbržih (5.3 sek. do 100 km/h, 270 km/h). Do njegove zadnje, 1996 godine, proizveo se u 369 primjeraka.
Četverovratna izvedba (430) i Spyder (2.8) proizvodili su se do 1994 dok je posljednji kupe Ghilbi 1997 godine završio eru slavnog Biturba.
Najprodavaniji Biturbo bio je original koji se u svoje dvije pogonske izvedbe (2.0 i 2.5) do 1988 godine proizveo u oko 15.300 primjeraka, a kada im se pridruže svi ostali «evolucijski» modeli (izuzev Quattroportea) ta brojka raste na nekih 33.800 primjeraka.
Tako je Biturbo u svim svojim izvedbama uspio održati slavni Maserati na životu.
<a href="http://tinypic.com?ref=20uq0xh" target="_blank"><img src="http://i52.tinypic.com/20uq0xh.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
 
Član
RE: Automobili koji su obiljezili istoriju auto-industrije (MASERATI BITURBO-str.15)

Ferrari Dino
206 / 246

(1968-73)

<a href="http://tinypic.com?ref=33cm4g4" target="_blank"><img src="http://i54.tinypic.com/33cm4g4.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Alfredo ili Alfredino, najpoznatiji kao Dino Ferrari bio je sin jedinac velikoga Enza i njegova bolest, te na kraju rana smrt razlog je zašto je slavna talijanska manufaktura razvila svoj i do dana današnjega jedini 6-cilindarski motor. Želja bolesnog sina je bila da se s tim motorom Ferrari natječe u Formuli 2. Možda to nije lijepo reći, ali da Dino nije bio tako teško bolestan do tog motora vrlo vjerojatno nikada ne bi došlo. Pa iz Enzove tvornice do tada nije izlazilo ništa manje od 12 cilindara. I tako, nesretni Dino je umro, a nakon što je shrvani Enzo došao sebi naređuje dovršetak V6 motora za Formulu 2. Zbog odavanja počasti preminulome sinu, ali i zbog homologacijskog pravila Formule 2 koje je tražilo da se novi motor trebao naći u barem 500 cestovnih automobila krenulo se i u razvoj novog automobila. Tada su takve produkcijske brojke bile fantazija za Ferrari, pa u pomoć priskače «veliki brat» Fiat koji preuzima proizvodnju motora, kako za Ferrari, tako i za svoj skori sportski model kojeg će isto nazvati po Enzovom sinu.
Na kraju, Fiat je prvi predstavio svojeg Dina. Ferrari je godinu kasnije prvo predstavio konceptni model, da bi još godinu kasnije napokon bio predstavljen i gotov proizvod. Ferrari Dino bio je poseban po mnogočemu.
<a href="http://tinypic.com?ref=2q2fxia" target="_blank"><img src="http://i52.tinypic.com/2q2fxia.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Osim što je imao «pola» uobičajenog Ferrarijevog motora bio je i prvi Ferrari kome se motor nalazio iza sjedala. Takav koncept kojeg je nešto ranije lansirala Lamborghinijeva Miura Enzo nije baš podržavao, ali kad je s Dinom već išao kontra sebi, pustio je svojim inženjerima da do kraja naprave nešto sasvim novo. Za dizajn se pobrinuo stari prijatelj, Pininfarina koji je i opet napravio odličan posao. Danas mnogi cijenjeni dizajneri automobila Ferrari Dino smatraju jednim od najvećih remek-djela. Istina, dizajn je bio bliži trendu 50-tih i 60-tih nego nadolazećim 70-tima i iako nije postavljao neka nova mjerila svejedno je bio fenomenalan. Za nova mjerila se zato pobrinuo "pravi" Ferrari 365 GTB/4 "Daytona", predstavljen iste godine. Ipak, koliko god bila velika ljubav prema sinu, Dino nikada nije dobio poznati Ferrarijev znak na nosu. Znači li to da Enzo u biti nije htio svoju slavnu tvrtku previše povezivati s tim «polu-ferrarijem» ili da mu je sin toliko značio da je automobil na njegovu punu čast i nazvan samo «Dino» može se samo nagađati. Ja neću biti zloban pa ću smatrati da je razlog ovo drugo. Neka se auto zove Dino, a i bez propetog konjića se vrlo dobro zna tko ga je razvio i proizvodio.
Prvi model koji se pojavio imao je dodatnu oznaku 206 GT.
<a href="http://tinypic.com?ref=20qkuib" target="_blank"><img src="http://i55.tinypic.com/20qkuib.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Prve dvije znamenke otkrivale su obujam motora dok je zadnja pokazivala broj cilindara. 180 KS raspoređenih na 900 kg. osiguralo je ubrzanja do 100 km/h za manje od osam sekundi uz maksimalnih 230 km/h. Uz odlične brzinske rezultate Dino se i u zavojitoj vožnji pokazao pravim rasnim sportašem, sigurnim samo u rukama pravih znalaca. U svakom, pa i najmanjem elementu bio je to pravi Ferrari.
Ipak, u prvih godinu dana u Ferrariju su se naslušali zahtjeva za povećanjem snage, pa model 206 GT uskoro zamjenjuje 15 konja snažniji i sitno modificirani model 246 GT.
<a href="http://tinypic.com?ref=11tohzo" target="_blank"><img src="http://i56.tinypic.com/11tohzo.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Zbog bolje stabilnosti međuosovinski razmak bio je rastegnut za pet centimetara. Imajući to na umu, kao i nezavisan ovjes te disk-kočnice na svim kotačima, vozač je dobio veći dojam sigurnosti što je, bez obzira na najveću opasnost (visoke brzine), kod ovakve vrste automobila uvijek puno značilo. Iako jači, 2.4-litreni V6 je bio i teži, pa nekih većih konačnih razlika naspram prethodnika nije bilo (7.5 do 100 km/h, 235 km/h). Bez obzira na to, kupci su dobili što su tražili i uskoro postaje jasno da će Dino postati najprodavaniji Ferrari do tada. Razlog tomu je dakako bila i najmanja cijena jednog Ferrarija. Konačnu cijenu za 246 GT dodatno je smanjila i upotreba čelika umjesto aluminija koji se koristio za karoseriju 206 GT-a. Kako bi se još više približio kupcima, pogotovo onim najvažnijim, američkim, početkom 1972 godine stiže i model 246 GTS, targa izvedba sa skidajućim središnjim dijelom krova i bez stražnjih bočnih prozora.
<a href="http://tinypic.com?ref=2r3clfk" target="_blank"><img src="http://i51.tinypic.com/2r3clfk.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Ferrari Dino se proizvodio do kraja 1973 godine. Do tada se uz 153 primjeraka modela 206 GT proizvelo 2.487 modela 246 GT i 1.274 modela 246 GTS. Sa odlaskom prvog Dina u povijest je otišao i jedini Ferrarijev 6-cilindarski motor. Sam naziv «Dino» Enzo je upotrijebio i za svoj sljedeći najmanji model, 308 GT4, ali kako taj model niti izbliza nije zračio karizmom prethodnika, kao Ferrari Dino ostaje priznat i do danas poznat samo original.
Danas mnogi stručnjaci smatraju kako je Dino jedan od najboljih i najljepših Ferrarija svih vremena.
 
Član
RE: Automobili koji su obiljezili istoriju auto-industrije (FERRARI DINO-str.15)

Trabant
(1959-1991)

<a href="http://tinypic.com?ref=2dvslyp" target="_blank"><img src="http://i53.tinypic.com/2dvslyp.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Posljedice Drugog svjetskog rata te podjela interesnih sfera na europski Istok i europski Zapad ostavile su velik utjecaj na način života i rada običnih građana s obiju strana. Jedan od najboljih primjera različitosti, ne samo proizvoda, već i cijele filozofije te koncepta autoindustrije, jesu dvije njemačke države. Njemačka je poslije Rata podijeljena na dvije, dok je među njima nastao nepremostiv zid uvjetovan borbom socijalizma i kapitalizma kao dvama potpuno različitim pogledima na život. I, dok je u Saveznoj Republici Njemačkoj postojalo desetak proizvođača čiji su automobili bili vrlo skupocjeni statusni simboli, na istočnoj je strani, u Njemačkoj Demokratskoj Republici, koju su pod upravom držali Rusi, svirala neka sasvim druga pjesma. Automobil pod imenom Trabant, predstavljen 1959. godine, bio je zaista minimum minimuma od onog što bi ijedan vozač mogao očekivati od svog limenog ljubimca.
<a href="http://tinypic.com?ref=23lb9t" target="_blank"><img src="http://i56.tinypic.com/23lb9t.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Ispričavam se, polu-plastičnog, jer, da bi se smanjili troškovi proizvodnje, karoserija je bila napravljena od poliuretana; svojevrsne mješavine plastike, lima i tko zna čega još sve ne. Zbog izrazito "čvrste" karoserije pri iole jačem sudaru s nešto robusnijim vozilom, od Trabanta nije ostajalo ni "T", a od nesretnog vozača niti to. Sigurnost u vožnji vjerojatno ruskim "genijalcima" nikada nije pala na pamet, pa ne čudi podatak da u nijedan od nešto više od tri milijuna, koliko ih je do 1991. godine proizvedeno, nije ugrađen nijedan zračni jastuk. To bi ipak bilo previše za jednog istočnoeuropskog proizvođača. Bilo kako bilo, mali Trabi bio je istočnonjemačka svakodnevica, i, koliko god to smiješno zvučalo, prosječnom DDR-cu služio je dobro, ali samo zato sto nije znao za bolje. Gotovo nezamislivo zvuči podatak da se, od trenutka uplate, na isporuku novog Trabija moralo čekati punih 14(!!!) godina. Kupci su tome doskočili na način da su za novi primjerak uplaćivali novac svake 3 godine, koliki mu je bio otprilike rok iskoristivosti.
<a href="http://tinypic.com?ref=2m2f048" target="_blank"><img src="http://i56.tinypic.com/2m2f048.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Automobil je bio malen, dužine oko 3.6 m, ali je njegov izrazito kockasti design bio zaslužan za činjenicu da je mjesta u unutrašnjosti bilo dovoljno za četiri odrasle osobe i solidnu količinu prtljage. S druge strane, spremnik za gorivo primao je vrlo skromnih 26 litara, što mu je omogućavalo otprilike samo 400 km autonomije. Trabanta je pogonila izrazito neekološka mješavina benzina i ulja, otprilike kao i većeg "brata" Wartburga, a krivac za veliku potrošnju, osim neaerodinamične karoserije, jest i sam pogonski stroj. Dvotaktni dvocilindarski motor zastarjele filozofije koji je iz 595 cm3 izvlačio 26 konja, stvarao je toliku količinu ispuha, da su se često drugi vozači izmicali, ne želeći se nagutati tolikog dima. Performanse vozila bile su više nego slabe; ubrzanje do stotke za 60 sekundi, a to mu je ujedno bila i krajnja brzina. Niti je motor dozvoljavao nešto više, niti bi karoserija to mogla podnijeti. Četverobrzinski mjenjač bio je situiran pored upravljača, a vrhunac je ipak bio nedostatak mjerača količine goriva, pa su se jadni vozači morali služiti šipkama koje su gurali u rezervoar.
<a href="http://tinypic.com?ref=j9nd3o" target="_blank"><img src="http://i51.tinypic.com/j9nd3o.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Zanimljivo je da se sedamdesetih godina Trabant trebao modernizirati.
Naime, pojavom malog Audija 50, na osnovi kojeg je nastao i prvi Volkswagen Polo, sve je već bilo pripremljeno za izradu potpuno istog automobila, ali pod znakom tvornice Trabant. Tada je Centralni Komitet Komunističke Partije stavio veto na bilo kakovu modernizaciju, jer, po njihovom mišljenju, i ovo je bilo dovoljno dobro, a bilo što više značilo bi preveliku količinu slobode pojedinca. Automobil je tada, općenito, bio smatran kategorijom privatnog vlasništva koja se kosila s principima socijalizma. Zaista nevjerojatno, ali istinito.
Ipak, petnaestak godina kasnije, ujedinjenjem dviju njemačkih država, potrebne su bile radikalne promjene pa je, za početak, u Trabija ugrađen jednolitarski motor, onaj iz najslabijeg Pola.
<a href="http://tinypic.com?ref=w0sxmc" target="_blank"><img src="http://i56.tinypic.com/w0sxmc.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Dakako, morao je biti prilagođen novom oklopu u koji je uguran, pa je malo oslabljen, ali i tih, sada 40 konja, bilo je i više od preporoda za istočne Nijemce. Danas se još nekoliko desetaka tisuća primjeraka kotrlja po raznim cestama, najviše po istočnom dijelu Njemačke, naravno. Osnovani su i mnogi klubovi vlasnika koji održavaju zajedničke sastanke, natjecanja i slične skupove. Jedan bogati američki poslovni čovjek, podrijetlom Nijemac, frustriran tolikim sprdanjem na sam spomen Trabanta, odlučio ga je tako urediti da mu je na kraju vrijednost procijenjena na oko 60.000 US$!
O količini skupocjenog drva, kože, kroma i pozlate koju je na njega nabacio, ranije spomenuta brojka govori sama za sebe. Automobilistička tragikomedija, koja je bila više tragedija nego li komedija, svršila je 1991, nedugo nakon pada berlinskog zida. Trabi se prestao proizvoditi, a komunistička filozofija unificiranosti, po kojoj se nitko nije smio nimalo isticati od ustanovljenih društvenih skrupula, zauvijek je doživjela potpun krah. Jedan od najvećih dokaza da politici i političarima nije mjesto ni u privredi ni, npr. sportu, već da se takve stvari pokoravaju zakonitostima ekonomije i tržišta jest upravo - Trabant.
 
Top